Crvena boja i prigušeno svjetlo prvo je što će upasti u oko. Potom veliki, tamni šank koji dominira središnjim dijelom kluba, i oko njega mnoštvo barskih stolica. Onda primijetite glazba koja dopire iz zvučnika razmještenima po cijelom prostoru… Ako se lažemo.
Istina je da u oko prvo i samo upadaju polugole djevojke koje sjede ili stoje oko šanka. U trenutku kad smo kolegica i ja ušli u ovaj austrijski klub za muškarce, kakav u Hrvatskoj ne smije postojati, bilo je oko šanka možda desetak žena, od kojih je većina bila u donjem rublju.
Bilo je tu i onih koje su zaboravile odjenuti grudnjake, a one najzaboravnije i gaćice.
Lica su im oku privlačna, figure gotovo besprijekorne. Na ponekoj se može prepoznati manja ili veća intervencija estetskog kirurga.
Prostitucija je u Austriji legalna, ali pod određenim uvjetima. Seksualne usluge smiju se pružati samo u klubovima poput ovog koji smo posjetili. Država njihov posao tretira gotovo kao i svaki drugi što znači da dame koje ovdje rade imaju sva prava kao i da, primjerice, voze taksi. Prijavljene su, plaćaju paušal od 30 eura svakog radnog dana, ide im staž, socijalno, zdravstveno...
Gola tijela i bijeli ogrtači
Nakon što se oči i mozak malo priviknu na svu tu golotinju, mogu se primijetiti i neke osobe u bijelim kućnim ogrtačima. U vrijeme našeg dolaska za šankom su bila dvojica ili trojica, koji su opušteno razgovarali s damama.
S našim ulaskom nakratko je sve stalo. Logično, bili smo krajnje sumnjivi. I kolegica i ja odjeveni od glave do pete, nismo se uklapali.
Uz nas je bio Bruno Bernardis, kratko ošišani mladić u svojim tridesetima, čije nabildane ruke krase brojne tetovaže. Iako izgleda kao tipičan izbacivač, Bruno je u ovom austrijskom kupleraju ponajprije zadužen za marketing, no radi sve što treba.
"Rodom sam iz Istre, moji su iz Pirana i iz Buja, a u Austriji sam već nekih devet godina. Radio sam i u tvornici, konobario sam… a onda sam se prije nešto više od godinu dana javio na oglas i zaposlio ovdje", priča nam simpatični Bruno koji priznaje da mu je ta odluka malko zakomplicirala privatni život.
"Ponekad bude problem kad se kasno vratim kući s posla. Znaš, djevojka mi je malo ljubomorna. Ali onda popričamo i bude sve u redu", smije se Bruno. Do djevojke mu je stalo i trudi se objasniti joj da je to što je okružen mladim, lijepim i (polu)golim djevojkama koje prodaju svoje tijelo sastavni dio posla.
Ljubav u javnoj kući
"Znaš kakvi su muškarci, ne mogu reći da sve to ne utječe na čovjeka… Ali svima nama u ugovoru piše da ne smijemo imati ništa s djevojkama. U suprotnom ide momentalni otkaz", otkriva nam Bruno i prepričava nam jednu nedavnu situaciju. Usred javne kuće rodila se prava ljubav.
Konobar se zaljubio u jednu od djevojaka, a i ona u njega. Svoju vezu su krili od ostalih, ali kako to obično biva, na kraju su ih ipak razotkrili. I tada su morali odlučiti tko će od njih napustiti kuću. "Nezgodno je kad se rodi ljubav. Pitanje je samo dana kad će mu zasmetati što ide u sobu s drugim muškarcima, što s kolegicama komentira nečije performanse, a tad bi moglo biti svašta." Danas više nitko od njih ne radi u ovom klubu.
"Nitko ne zna"
Među četrdesetak djevojaka i žena koje rade u klubu najviše je Rumunjki, nakon njih po brojnosti dolaze Bugarke i Talijanke. U prošlosti su tu radile i Hrvatice, ali trenutno ih nema.
Najstarija među njima je 44-godišnja Brazilka. I ona, baš kao i sve druge s kojima smo razgovarali, traži da joj ne otkrijemo identitet jer njezina obitelj ne zna čime se povremeno bavi. Inače živi u jednom velikom talijanskom gradu, ali u Andiamo dolazi povremeno. „Nitko od mojih ne zna da sam ovdje i želim da tako ostane“, priča nam ova vrlo lijepa i temperamentna žena. I ona, kao i ostale dame, tu je zbog dobre zarade u sigurnom okruženju.
"Teško je reći kolika je zarada jer to ovisi o puno toga. Ali recimo da prosječno u tjedan dana mogu zaraditi oko 3000 eura", rekla nam je nakon podužeg računanja.
Jao, susjed!
Iako većina dama uspije sačuvati identitet, nekad ipak dođe do neželjenih susreta. Tako je jednog dana u klub navratio susjed žene koja je ovdje potajno radila. Nakon što ga je primijetila pobjegla je u jednu od soba, ali bilo je prekasno. Ipak, kao pravi džentlmen, sačuvao je njezinu tajnu.
Sve žene s kojima smo razgovarali tvrde da se u tom klubu osjećaju potpuno sigurno i zaštićeno. A upravo to i jest namjera države, da posao koji se očito ne može iskorijeniti stave u što sigurnije okvire i onih koji se njime bave i onih koji za takve usluge plaćaju. Stoga je prostitucija dopuštena isključivo u ovakvim klubovima i pod strogim nadzorom i policije i liječnika i poreznika.
Tvornica ili kupleraj?
Andiamo se nalazi na samom rubu poslovne zone Villacha, austrijskog grada koji brojem stanovnika parira Karlovcu, a površinom Donjem Miholjcu. Od pogleda s ceste parkiralište i ulaz skriva ograda, a i sama zgrada djeluje prilično nezanimljivo. Katnica žuto-bijele fasade više podsjeća na, primjerice, tvornicu utičnica ili čavala, nego na javnu kuću u kojoj svakodnevno svoje usluge nudi četrdesetak prostitutki. Tek logo kluba, veliko slovo A ispod kojeg je silueta žene u ležećem položaju, daje naslutiti o čemu bi se ovdje moglo raditi.
Na ulazu recepcija na kojoj gosti rješavaju svu potrebnu papirologiju i potom odlaze do garderobe u kojoj ostavljaju svoju odjeću i oblače bijele kućne ogrtače koje nose dok su u klubu. Ili ne nose, na volju im. Jednog takvog zatekli smo pored vanjskog bazena gdje je bezbrižno hvatao sunčeve zrake.
U vrijeme našeg boravka u klubu, koji se službeno predstavlja kao wellnes klub za zabavu odraslih, bilo je desetak muškaraca. Svaki od njih platio je 70 eura za ulaz, a u cijenu ulaze i dva alkoholna pića te obrok koji se svakodnevno priprema u njihovoj kuhinji. Vrijeme boravka mu nije ograničeno, kao ni druženje s damama, koje će neodlučne goste pokušati privući ponekim trikom.
Igra s ručnicima
Primjerice, dok smo razgovarali s Brunom na terasi, dvije su djevojke ogrnute samo bijelim ručnicima došle do praznog stola gdje su odlučile pojesti svoj ručak. Jedna je, prije nego što je sjela, rastvorila svoj ručnik i na nekoliko sekundi izložila svoje besprijekorno tijelo, a onda ga ponovo zavezala i sjela.
Nakon što su obje pojele, ustale su od stola i ovaj put obje ponovile igru s ručnicima, a potom ljubazno pozdravile nekolicinu muškaraca koji su jeli za obližnjim stolom. Mi smo kasnije otišli svojim poslom pa nismo ispratili je li njihov manevar dao rezultata.
Za seks 80 eura, ali to nije sve
Ukoliko jest, morat će dodatno posegnuti u džepove. Intimno druženje s damom dodatno se plaća i to gotovinom njoj na ruke, bez iznimke. Iako svaka ima pravo na svoju cijenu, u pravilu pola sata uobičajene aktivnosti u privatnosti jedne od 20 soba na katu stoji 80 eura. Ukoliko gost ima kakvu posebnu želju, to će ga dodatno i koštati od 50 do 100 eura.
No, za slučaj da gost traži uslugu koju baš ne želi ispuniti svaka dama, cijena se penje još za 200 do 300 eura. Riječ je o uslugama koje se u pravilu pružaju u posebnoj sado-mazo sobi, opremljenoj raznim pomagalima i spravama.
Bez muke nema…
Dok smo je razgledavali pokušavali smo dokučiti za što pojedina sprava ili igračka služi. Većina njih podsjeća na kakve srednjovjekovne sprave za mučenje, a valjda je to i ideja.
Tu je maleni kavez, na suprotnom zidu veliki križ na koji se muškarcu vežu ruke i noge, a pokraj drvena sprava na koju se muškarac nagne i u nju stavlja glavu i ruke koje se onda "zarobe" drugim drvenim dijelom. Što poslije slijedi ovisi kreativnosti njega i dame koja mu pomaže ispuniti fantazije.
"Muškarci u pravilu ovdje dolaze po ono što nemaju kod kuće. Nekima je neugodno tražiti svoju partnericu ili suprugu, a ovdje mogu ostvariti takve maštarije", kaže Bruno, dodajući kako ovu sobu najčešće posjećuju dobro situirani i ljudi uspješni u svom poslu.
Cure to najviše vole
Ne rade sve djevojke takve stvari, ali one koje rade ove goste najviše vole. "S njima im je najlakše. Treba ih malo vezati, malo udarati, malo ponižavati i najčešće je to dovoljno. Laka zarada", smije se Bruno, ali priznaje da ima i onih s vrlo uvrnutim prohtjevima.
Galerija
"Nekidan se cura spustila dolje do šanka i tražila konobara da joj brzo da čašu s puno leda. U prvi tren smo se upitali što će joj sad to. A onda nam je postalo jasno", kaže Bruno, dajući nam naslutiti da je u pitanju nastrana igra koja uključuje urin.
Sado-mazo soba je tek jedna od 20 prostorija u kojima gosti mogu biti intimni sa ženama koje tamo rade. Sobe se ne zaključavaju, a u svakoj je postavljen i gumb za paniku, odnosno prekidač kojim žena poziva osiguranje u slučaju da nešto pođe po zlu s mušterijom.
Ipak, svaka soba ima svoj ključ s brojem, no riječ je tek o simbolu koji je inače obješen na zidu. Ukoliko nedostaje, to znači da je ta soba zauzeta.
Ovaj klub vodi Cristiano Fabris, 43-godišnji Talijan koji je prilično iskusan u ovom poslu. Donedavno je vodio sličan klub koji zapošljava 150 dama, a u Andiamo je prebačen kako bi mu dodatno popravio poslovanje.
Fabris se izgledom nimalo ne uklapa u stereotip – niti je mišićav, blagog je pogleda, nije istetoviran. "Vidite da sam ja normalan čovjek, ovo je posao kao i svaki drugi", smije se na tu našu opasku. On o svom poslu i djevojkama govori vrlo obazrivo, otprilike kao što bi direktor tvornice čarapa govorio o svojim radnicama.
A što vole Hrvati?
Iako im najviše gostiju dolazi iz obližnje Italije, činjenica da se nalaze na manje od tri sata vožnje od Zagreba vjerojatno je zaslužna i za to što im često navraćaju i Hrvati. Štoviše, za Andiamo su i u Zagrebu postavljeni jumbo plakati, a dobar dio Zagrepčana zna za ovaj klub. U pravilu će rijetko tko javno priznati da je tamo bio, ali svakako ima bar jednog poznanika koji jest.
Bruno nam je otkrio da su Hrvati poznati u klubu po dobrom provodu, da puno piju i zabavljaju se te da ne idu nužno svi s djevojkama u sobe. Oni koji idu, kaže, biraju one malo jače konstitucije, nešto rjeđe mršavice.
Što su nam još otkrili Cristiano, Bruno i djevojke s kojima smo razgovarali tijekom boravka u ovom bordelu pogledajte u videu koji je snimila naša Petra Sokolić.
-
likvidacija u markuševcuFOTO Posljednji ispraćaj brutalno ubijene Andreje
-
Rat na Bliskom istokuIzvori iz Bijele kuće: "Trump je odobrio američki napad na Iran, ali želi biti siguran u jednu stvar"
-
gužve na izlazimaPanika na ulicama, tisuće bježe: "Za put koji obično traje 4 sata trebalo nam je više od jednog dana"
